Results 1 to 6 of 6

Thread: Brzim preko Bosne,vlakom preko Hercegovine

  1. #1
    halal biker Ragib Cena's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Location
    Najljepši grad na svijetu- Goražde
    Posts
    5,044

    Brzim preko Bosne,vlakom preko Hercegovine

    Cvjetaju trešnje u Bradini
    Za Bradinu će mnogi reći da je ono „i“ u nazivu - Bosna i Hercegovina. Ni tamo, ni ovamo. Ustvari, dilemu je razriješila administracija, jer Bradina je u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu. Sa jedne strane je brdo Vis, završetak Bjelašnice, sa druge Ivan sedlo, a sa treće Prenj, čiji se vrhovi još uvijek bijele pod snijegom. Pitam moga saputnika u kupeu brzog voza, Iva Ćorića, šta zna o Bradini. „Skoro ništa, osim da je rodno mjesto Ante Pavelića“, kaže Ivo.
    Putuje iz Žepča gdje stanuje, u Dubrovnik gdje radi kao zidar. Ide do Metkovića vozom, a onda će autobusom do 'bisera Jadrana'. Pitam ga šta radi u Dubrovniku. „Pravimo luku sa vezovima za kruzere. Da se bar tri mogu privezati, jer sada, kada ih dođe sedam ili osam odjednom, nastane pravi haos u dubrovačkom akvatoriju“, kaže Ivo i dodaje da je počeo ovogodišnji 'stampedo' po gradu. Tada se malobrojni gospari povlače pred najezdom ovih bučnih, modernih nomada i najčešće odlaze na obližnje otoke Elafite, gdje mnogi od njih imaju stare, porodične ljetnjikovce. „Zar već? A kriza?“ pitam.
    „Ta klijentela koja putuje luksuznim brodovima koji su zapravo, pravi mali gradovi na vodi, nemaju pojma šta je to svjetska ekonomska kriza. To njih jednostavno, čini mi se, ne zanima. Mada, ne bih rekao da Dubrovnik ima neke velike koristi od te vrste turista. Pogotovo privatni sektor u turizmu. Oni nagrnu u grad, obiđu zidine, ostave smeće i odu na brod da ručaju. Uglavnom, kupuju suvenire“, kaže Ivo. Putuje vozom kući u Žepče dva puta mjesečno i ne pada mu teško. Gledamo kroz prozor krajolik, sve je izlistalo, procvjetalo, ponegdje vagoni skoro dodiruju behar.
    „Pogledajte vi ovu ljepotu, a naši ljudi odlaze u svijet. Nama bi trebalo da se dolazi i uživa u ovoj netaknutoj prirodi, ali ne daju lopovi. Sve živo pokradoše! Šta mislite, koliko je ovima na vlasti stalo da se naprimjer, ovdje ulaže u turizam?“ pita me Ivo, a ja ne znam odgovor. Možda, ako bi turizam 'proradio', možda bi se i tu moglo ponešto 'zavrnuti' po sistemu „A gdje sam tu ja?“ Zatim pričamo o njegovom rodnom Žepču, ali ta vam je priča već poznata. Spremam se da izađem i kažem Ivu da mu malo zavidim što ide u Dubrovnik. „Nije ni u Bradini loše, vidjećete!“ kaže on i ja ne znam da li me samo tješi, ili stvarno tako misli.
    Tužna ulica čeka povratnike
    U Bradini je tiho kao na groblju. Tišinu remeti samo prilično živ saobraćaj na Magistralnom putu Sarajevo-Ploče. Novi, veliki restorani pored ceste, koji očito računaju na putnike 'u tranzitu', zvrje prazni. Dugo su se Srbi i Bošnjaci prepucavali po medijima oko džamije u Bradini, koju su za svoje potrebe, još u ratu, podigli vojnici Armije BiH, na zemlji Srbina Bogdana Kureša. Džamija je nedavno srušena. Ostala je samo hrpa kamenja.
    U blizini je gradilište na kojem radi cijela ekipa na čelu sa službenicom humanitarne organizacije CRS, koja obnavlja kuću Mirsada Đivera. „Vama je Mirsade, znači, pala kašika u med“, kažem. „Šta kašika, cijeli escajg. Gornji sprat ove velike kuće je moj i CRS će mi to potpuno obnoviti. Sve do sada sam živio u tuđoj kući u Buturović Polju“, kaže Mirsad. „A gdje su Srbi iz Bradine? Koliko mi je poznato, ovdje su prije posljednjeg rata, oni bili većinsko stanovništvo“, kažem. „Oni su sada od Amerike do Australije. Treba iskreno reći, prije 1992. bilo je najviše pravoslavaca, preko 200 domaćinstava, dvije-tri kuće Bošnjaka i isto tako, nekoliko kuća Hrvata. Sada je nacionalni sastav preokrenut. Sada imamo samo dvije kuće Srba, penzionerku Milku Bjeloglav i Mirka Mrkajića koji radi u našoj opštini u Konjicu.“
    Tu, u blizini je logor Čelebići, u kojem su bili zatvoreni Srbi, gdje su iskusili mnogo patnje i bola, pa ipak, možda će se neko od njih vratiti u svoj kraj. Ostale su trešnje, šljive, jabuke i jeribasme koje nema ko da bere. „Evo, obnavlja se sedam srpskih kuća i ja mislim da će se oni vratiti. Što se ne bi vratili? Vidite li vi ovu našu ljepotu?“, kaže Mirsad i pokazuje mi jednu od tih kuća. „Mislite, neće ih prodati kad budu obnovljene?“ „Svako može da radi sa svojom imovinom šta hoće, ali bilo bi dobro da se vrate“, kaže moj sagovornik i žuri na skelu da vidi kako napreduju radovi. Razmišljam ovako: ako se u tih sedam kuća vrati samo po dvoje, to je 14 bivših mještana, a to je za malu Bradinu već nešto. Možda bi primjer ovih povratnika, slijedili i drugi. Gledam te ruševine, nakrivljene zidove, ulegnute krovove, dimnjake na zemlji...
    Tužno izgleda ta jedna, jedina ulica u Bradini. Crkva Vaznesenja gospodnjeg je zaključana. Ispred područne osnovne škole upoznajem njenog upravnika Selima Kašića, profesora matematike i fizike. Pokazaće se kasnije, da boljeg čovjeka, u tom trenutku, u Bradini, nisam mogla sresti. Selim ima pauzu u nastavi, slobodan je nekoliko sati i želi da mi pokaže Bradinu i nekoliko sela koja joj i geografski i administrativno pripadaju.
    Dobrog komšiju treba zaraditi
    „Jedini musliman ovdje među Srbima prije rata, bio je hodža, koji je bio izuzetno cijenjen i poštovan čovjek. Srbi su otišli, a hrvatske porodice Petrovići i Zovke su ostali. Evo, ova gospođa koja ide prema nama je naša jedina Srpkinja ovdje, Milka Bjeloglav“, kaže Selim. „Kako ste, kako živite?“ pitam je. „Živi se onako kako se može. Nigdje u našoj zemlji sada nije dobro, kako bi moglo da bude. Ali, Bože moj, svako vrijeme nosi svoje breme. Radila sam 40 godina ovdje u ambulanti kao medicinska sestra, a vratila sam se u moj stan 2000-te godine. Nisam imala problema oko povratka, ali mi je Armija BiH uzela stan za svoje potrebe u toku rata, srušili su jedan pregradni zid koji nisu ponovo vratili na mjesto. Morala sam sama da finansiram radove od moje penzije“, kaže Milka.
    „Jeste li tražili donaciju?“ „Jesam, bila sam u opštini nekoliko puta, ali ništa... Sama živim, a Selim je super komšija“, kaže Milka. „Šta znači danas u Bradini, imati super komšiju?“ „Ustvari, kao i svugdje, treba zaraditi, pa da imate dobrog komšiju.“ „E, ovo je baš dobro rečeno“, dodaje Selim. „Znate li koliko je ona kilometara prešla u tih 40 godina, pješke po ovim našim brdima, da svakome pomogne? Nije bilo vozila u to vrijeme. Ja samo mogu reći da sam ponosan što imam ovakvu komšinicu“, kaže Selim. Dok ja uključujem foto-aparat, oni staju jedno pored drugog i kažu mi da žele zajedničku fotografiju. Dirljivo je.
    Tajna srušenog mosta
    Sjedamo u Selimov BMW, star 26 godina, koji se još uvijek dobro 'kotrlja' seoskim putevima. „Ja sam njega kupio, nije on mene. Šta me briga što su loši putevi. On meni služi, a ne ja njemu“, kaže mudro upravnik škole. „Imam za vas dva iznenađenja. Idemo sada da vidimo prvo. Prolazimo kroz njegovo selo Šunje, u koje ćemo u povratku svratiti. Vozimo se trasom nekadašnje pruge kojom je 75 godina išao ćiro. Ima i nekoliko tunela. Na kraju jednog od njih, izlazimo na čistinu i tu u Lukaću, zarastao u korov i zelenilo, dočekuje nas most, sav načet rđom.
    Asocirao me na most na rijeci Kvaj, pogotovo kad sam ugledala bunkerske utvrde na oba kraja. Čekam da čujem u čemu je iznenađenje. Zatim Selim nekako svečano kaže: „Ovaj most je 'srušen' za potrebe snimanja filma 'Partizanska eskadrila' Šibe Krvavca. Bio sam na snimanju tog filma, radio sam kao fizički radnik na scenografiji i dobrih para sam zaradio. Avioni su se podigli sa mostarskog aerodroma, odletjeli gore prema Visu, a onda su se obrušili u niskom letu na most, izbacili bombe i 'srušili' ga.“ „Znam, to je ono mjesto kada publika u kinu obavezno plješće“, kažem.
    „Naravno, to samo tako izgleda u filmu, most je malo oštećen u tom filmskom bombardovanju, a oni hrabriji i danas preko njega prelaze“, to reče Selim i potrča preko mosta. Začu se škripa dotrajale konstrukcije. Ne smijem da gledam, ja bih odmah da vidimo iznenađenje broj dva. Silazimo pored mosta, duboko u kanjon bezimenog potoka. I evo ga! Mali, novi mlin je tu. Unutra je vodenični kamen i kada vodopad malo ojača, Selim i njegovi prijatelji melju žito i kukuruz, kao što su nekada mljeli njihovi stari. Pored mlina je bašta u kojoj je posijano pet vrsta kukuruza. Shvatam da Selim, šta god zamisli, to i ostvari. I on sanja svoj bosanski san. Pokazuje mi jedan od većih bunkera pored mosta.
    „Pogledajte, ono je skoro kao manja zgrada. Mogao bi se od njega napraviti restoran, čak i spavaonice na spratu“, kaže Selim i dodaje da nema riječi kojima bi opisao svoju ljubav prema zavičaju. „Bio sam u Bostonu šest mjeseci kod svog prijatelja. Posljednjih dana pred povratak kući, počeo sam da crtam moju porodičnu kuću, ogradu i drveće u avliji, toliko sam ja to bio poželio.“
    Život „na harmoniku“
    Vraćamo se u selo Šunje kroz koje smo već prošli. Samija Hadžajlija i Hatidža Hadžajlić, sjede u sjenovitoj avliji. Nismo još ni sjeli, a mlin za kafu već je u rukama. Za one koji ne znaju, riječ je o čuvenom bh. gostoprimstvu. Dok se okrenete i ručak će biti na stolu i sve što se u tom trenutku nađe u kući. To nisam vidjela nigdje, osim kod nas u BiH. Nenajavljen i nepoznat baneš u nečiju kuću, a oni te dočekaju kao najrođenijeg. I daju ti još i da poneseš. „Sijemo sve što može ovdje da uspijeva, a može mnogo toga: krompir, luk, pasulj, paradajz, papriku, razne vrste salata... Sve je čisto, bez ikakve hemije. Proizvodimo samo za sebe. Prije smo nosili i na pijacu, ali sada se to ne isplati. Niko ti neće dati onoliko koliko to vrijedi“, kaže Samija dok plete zelenu vestu. „Pletem od vune, ali ni prave vune više nema. Ispletem sebi nešto, nešto djeci, ali najviše dajem na peškeš (poklon). Evo, za vas jedne vunene čarape.“ Čarape su baš mrak, retro što bi se reklo. Kao stvorene za zimu i gojzerice.
    Hatidža kaže da ona ne osjeti nikakvu krizu. „Sijem sve što mi padne napamet. Imam sve domaće. Sin mi radi, a dvije kćerke su udate. Živi se nekako mirno, bez srkleta. Ovdje, u Šunjama su uvijek živjeli samo Bošnjaci. Eno tamo, u onoj strani su Zukići, tamo su Hrvati“, kaže Hatidža i pokazuje mi malo selo utonulo u zelenilo, do kojeg vijuga seoski put. Staricu Esmu Gego upoznala sam u kući Selima Kašića gdje smo nakratko svratili. Na popločanom zidu dvorišta, u bijelom kamenu, oslikao je Selim Stari most u Mostaru. Pitam Esmu kako joj se čini situacija u zemlji. „U jednu ruku je loša, a u drugu, pa i nije tako loša. Meni fali samo malo para. Što rekla naša bolničarka Milka, živim na harmoniku.“ „Šta znači živjeti na harmoniku?“ „Razvlačiš penziju onako k'o harmoniku, koliko možeš. Ali, i harmonika ima granicu. Eto, tako ja mojih 300 maraka penzije razvlačim“, kaže ova simpatična starica i svi se smijemo. „Hajde, dosta je priče, pij sad kahvu, ohladi se“, kaže kao žena koja zna da uživa u sitnim, svakodnevnim radostima.
    „Bolje je umrijeti na svome“
    Opet smo na točkovima, odlazimo iz sela Šunje i idemo malo kod Hrvata. Usput, Selim mi kaže da njihovoj mjesnoj zajednici, osim Bradine pripadaju i sela Zukići, Bali, Šunje i Karići.Ukupno, od 800 do 1000 stanovnika. Iz Šunja je poslije posljednjeg rata, otišlo oko pedeset mladih porodica iz čisto ekonomskih razloga, zbog posla i školovanja djece. Ostali muškarci koji žive u selu skoro svi su zaposleni, u Sarajevu ili Konjicu. Na zgradi male poštanske kuće, na samom izlasku iz sela, zanimljiv je grafit: „Ko uči znaće, ko ukrade imaće!“ „Eto, to su napisali oni koji su poučeni iskustvom i situacijom u ovoj državi, gdje svako svašta krade i ni za šta ne odgovara. Ni manje države, ni većih lopova“, kaže Selim i dodaje kako se razočarao u Stranku za BiH i nedavno prešao u SDP. Prolazimo kroz lovište „Koznik“ u kojem ima puno medvjeda, divljih svinja, lisica, vukova, srndaća... Negdje tu, u blizini je i lovačka kuća. „Da ovo područje pripada Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, ovo bi bilo dobro iskorišteno za lovni ili seoski turizam, ali naši ljudi još nisu prepoznali sve blagodeti ovog našeg čudesnog podneblja“, kaže tužno Selim.
    Marinko Petrović je Hrvat. Zaradio je penziju na željeznici. Živi sa ženom na velikom i lijepom imanju u brdima. Osim njih dvoje, tu su još troje starih u dvije susjedne kuće. Jedan sin je u Mostaru, jedan u Australiji, a kćerka u Čapljini. „Govorili nekom čovjeku da ide kod djece u Australiju, a on pitao, mre li se tamo. Oni rekli, pa, mre. E, onda mi je svejedno, šta ću tamo? Pa, bolje je umrijeti na svome“, kaže Marinko i dodaje: „Bilo je u ratu ovdje svašta, ali, ipak, smo se nekako sačuvali zahvaljujući dobrim komšijama Bošnjacima i onim drugima. Nije nas niko tukao, to je najvažnije. Najbolji su ljudi ovdje u Šunjama i Zukićima. Svi me lijepo pozdravljaju, od onog najmanjeg djeteta do najstarijeg.“Vidim na kući bojler i slavinu na njemu. „Kad se vratimo sa njive, prvo se tu malo operemo da ne prljamo kupatilo. To je moj ručni rad“, kaže ponosno Marinko.
    Spuštamo se ponovo do škole. Selim ide na nastavu, a ja idem da napravim još nekoliko fotografija. Na katoličkom groblju, koje je odmah do pravoslavnog, zatičem Stanka Raića. Nekada je živio u Bradini, a sada je u Konjicu. U Bradini još uvijek ima stan. Devastiran. „Četiri-pet puta sam bio u općini Konjic i tražio pomoć da obnovim stan, ali oni su gluhi skroz. Nikad ništa nisam dobio. Vojska Armije BiH je koristila srpske i hrvatske stanove, uništila ih i nisu se udostojili da ih vrate u prvobitno stanje“, kaže ogorčeno Raić. „Vjerujete li da će se Srbi vratiti u tih sedam kuća koje će biti obnovljene?“ pitam. „Ne vjerujem. Oni će te kuće sigurno prodati.“
    Na kraju cjelodnevnog hodanja preko brda i dolina, odlučujem se za jedan od restorana uz Magistralni put. Pitam šta imaju na meniju. „Teleću šniclu i ražnjiće“, kaže konobarica. „Je li meso svježe?“ pitam. „Iz leda je“, kaže nonšalantno, kao da je led prirodna sredina u kojoj rastu 'telići'.

  2. #2
    halal biker Ragib Cena's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Location
    Najljepši grad na svijetu- Goražde
    Posts
    5,044

    Re: Brzim preko Bosne,vlakom preko Hercegovine

    Mostar na lijevoj i desnoj obali

    Pod mitskom kupolom vremena, ovaj grad još uvijek 'čuva' svoje posebno mjesto, ne samo kao poželjna destinacija iz turističkih bedekera, nego kao dokaz kako ljudska glupost može biti bezgranična...
    „Evo raspolućene duše grada, dočekuje me kao i uvijek,“ kažem u sebi, dok silazim niz sklisku kaldrmu prema Starom mostu. Japanke se izule, pa svojim malim stopalima, dok ih bocka kamenje, nabadaju po uskim mostarskim sokacima. Pod mitskom kupolom vremena, ovaj grad još uvijek 'čuva' svoje posebno mjesto, ne samo kao poželjna destinacija iz turističkih bedekera, nego kao dokaz kako ljudska glupost može biti bezgranična: rušenje Starog mosta u ratu, podjela grada na bošnjački i hrvatski dio u miru...
    Kao nekada Berlin
    Podijeljen je kao nekada Berlin. Samo što je ovaj zid u glavama ljudi, a za to 'rušenje', trebaće izgleda, mnogo vremena. Koliko? To sam htjela saznati od Mostaraca, onih iz istočnog i onih iz zapadnog dijela grada. Prije podne sam bila kod jednih, a tačno u podne, preko Bulevara podjele, prešla sam kod drugih. Svima sam postavila samo dva pitanja: Kada će linija podjele između 'dva Mostara' nestati? I, ko je kriv što Mostar još uvijek nema gradonačelnika? Da podsjetim, Gradsko vijeće Mostara ni u posljednjem, (majskom) pokušaju nije uspjelo da izabere gradonačelnika. Niko od nominiranih kandidata: Vahida Bebanić (NSRB), Ljubo Bešlić (HDZ), i Suad Hasandedić (SDA), nije dobio dvotrećinsku naklonost Vijeća u prvom krugu, odnosno, natpolovičnu u drugom i trećem krugu. Zakazuju se nove sjednice Gradskog vijeća Mostara i čini se, da se ova kadrovska trakavica nastavlja.
    Na ujedinjenju se ne radi
    Razgovaraću sa običnim ljudima na ulici, bez najave i bilo kakve pripreme. Jednostavno, anketiraću ih, samo što će u tu anketu ući svi sa imenom i prezimenom. Osim u dva slučaja, a vidjećete i zašto.
    Tahir Kosović, slikar i vlasnik male umjetničke galerije u blizini Mosta, sjedi na stepenicama i posmatra rijeku stranih turista koji hrle ka slavnoj građevini. Rano je jutro, ali sunce već nemilosrdno prži i prvi galebovi stropoštavaju se prema Neretvi. „Otkako nam dolaze ovi domaći političari, a i ovi sa strane, iz međunarodne zajednice, radi se na tome da se grad ne ujedini! To je za mene jedna vrsta terora, jer oni preko straha ostvaruju svoje ciljeve, a cilj im je da se na račun našeg jada, oni obogate. Zavadi pa vladaj, to je u Mostaru očito na sceni. Od Košnika, koji je prvi počeo dijeliti grad, tamo vodovod, pa 'vamo vodovod, te dvije škole pod jednim krovom... Eto, to su izmislili ovi naši drugovi“, kaže Tahir. „Koji drugovi?“ pitam. „Pa, ovi naši političari“, odgovara i dodaje: „Ne radi se na ujedinjenju, svi manipulišu s tim kad im treba, naročito kada im trebaju neki krediti. Uvijek je riba smrdila od glave, a čistila se od repa. Ja bih rekao da i sada riba smrdi od glave, a narod mora da je očisti, i to tu glavu ... Ne znam kada će Mostar biti jedinstven grad, ni da li će uopšte do toga doći. A što se tiče gradonačelnika, mi imamo gradonačelnika Ljubu Bešlića“, kaže moj sagovornik. „Ali, Bešlić je u tehničkom mandatu!“ „Jeste, kao malo jesam, a malo i nisam gradonačelnik. To je taj status koji drži grad i gradski budžet paralisanim“, kaže Tahir i dodaje da je glavno da se 'ne talasa', a sve što se radi u političkom smislu je kupovanje socijalnog mira u gradu. „Moj odgovor na vaša oba pitanja, uz ovo kratko elaboriranje je: Ne znam!“
    Oboje konstatujemo da je grad predivan, da je ove godine turista još više uprkos svjetskoj krizi, da je Neretva još uvijek zelena kao što je bila i da je nebo još uvijek plavo kao nekada, ali da nešto ipak, nedostaje. „Nema Mostaraca, došli su divlji i otjerali pitome. Problem je što nema kritične mase građanske svijesti. Na sceni je ruralna svijest, a ne urbana. Rat je bio biznis i ništa drugo. Tako sada imamo tajkune, koji su jedini pobjednici“, kaže Tahir na kraju i preporučuje mi legendu Mostara, Safu, koji je na drugoj strani Mosta.
    Dolazak dekadentnog zapada
    Prelazim most, čiji je kamen već dobro uglačan od bjelosvjetskih sandala, cipela i papuča i tražim Safeta Begovića. On je već u svojoj maloj radnji u kojoj ima svega, ali najviše nakita, koji i sam izrađuje. Poliglota je, govori holandski, njemački, engleski i 'još nekoliko slavenskih jezika'. Po vokaciji je filozof. Objašnjava mi kako je preko elementarnih čestica sve na svijetu, na zemlji, ispod zemlje i u vasioni – povezano. Jedna Britanka želi da kupi dva komada Safinog nakita, ali dok ga drži u ruci, ćuti kao zalivena i vidim da joj je neprijatno, jer ne zna kako da se sporazumije sa Safom. „Možete na engleskom“, kažem joj. Ne znam je li više iznenađena ili oduševljena. „Oh, my God! He speaks English!“ uzvikuje 'dobro popunjena', vremešna turistkinja. „Eto, vidite, njoj uopšte nebi palo na pamet da ja znam engleski. Ona je ovamo stigla iz te zapadne civilizacije i ponaša se kao da sam ja majmun koji je sišao sa drveta“, kaže Safet Begović, poznatiji kao Safa. Gledamo zajedno debele turiste kako se hlade lepezama. „Eto, došao nam je na noge taj dekadentni zapad“, kaže Safa. „Moraju da rade što više, kako bi državi plaćali što veći porez, mašine rade za njih, kompjuteri misle za njih, a oni ih opslužuju i trpaju u sebe te goleme količine brze hrane. I eto, na šta liče, na gomile sala. Treba li to da nam bude uzor? Je li to put kojem treba da stremimo?“ pita me.
    Gdje počinje zapadni, a gdje istočni Mostar?
    Kažem mu u šali da ja ovdje postavljam pitanja. O ujedinjenju Mostara je riječ, i o izboru gradonačelnika. „Mostar je grad podijeljen jednom nevidljivom linijom i mnogi turisti me pitaju gdje počinje zapadni, a gdje istočni Mostar. Svi su čuli za podijeljenost našega grada i to mi nije drago. Ja im odgovaram ovako: da podijeljenost postoji i da je ona u glavama ljudi, a krivica za to je u glavama visokih političara. I na jednoj i na drugoj strani, a instrukcije im daju strani političari kako će raditi. Ima i dobrih primjera. Evo, Lijanović je branio interese BiH, iako je Hrvat. On je rekao da na zabranu Republike Hrvatske o uvozu bh. proizvoda, treba naša zemlja odgovoriti istom mjerom. To je ispravno i patriotski. Samo grad sa jednom dušom može imati perspektivu. Sada smo raspolućena duša. Imali smo jednu, kada su zajedno živjeli Srbi, *****i, Bošnjaci, Hrvati i ostali. Hoće li se to opet ikada desiti, ja ne znam“, kaže Safa i dodaje da zapadni Mostar sve više liči na pravi evropski grad, a istočni 'stoji u mjestu' i to potiče mlade ljude da odlaze iz tog dijela Mostara. „Ne znam kada će biti izabran novi gradonačelnik, ali imam dobar prijedlog: jedne godine neka bude Bošnjak, a druge Hrvat i neka se tako smjenjuju, a svake pete godine, neka bude Srbin. Eto formule da svi budu zadovoljni i da niko ne bude ugrožen“, kaže Safa. Britanka je, poslije dugog biranja, kupila nakit i 'iskeširala' 10 eura. „Juče sam cijeli dan radio i zaradio 7,5 eura“, kaže prilično tužno ovaj Mostarac. -Nema fizičke granice, ali svi znaju gdje ona počinje
    „Lijepi li su mostarski dućani“, sjećam se stiha iz popularne pjesme o Mostaru. I jesu, nema šta nema. Zlata i srebra, veza i srme, antikviteta i moderne odjeće. Ali, ipak, nema autentičnog bh. suvenira. Police su preplavile ruske babuške, kineski privjesci i plastični nakit. Mnogi turisti samo gledaju. „Mi ih zovemo 'turisti jedan euro',“ kaže mi simpatična vlasnica jedne suvenirnice. Pažnju mi privlači kafić „Marshall“. Njegovog vlasnika zovu Tito, a logično, njegovu suprugu Jovanka, iako joj je pravo ime Alisa. Imaju i psa. Ne, nije Reks, drukčije se zove.
    „Gradonačelnika ćemo brzo dobiti, ja mislim, jer nam je potreban. Gradske institucije su blokirane i to bi se trebalo što prije riješiti“, kaže Esmir Guzin, vlasnik „Marshalla“. Smatra da Mostar neće tako brzo postati jedinstven grad. „Jedni su na jednu stranu, drugi na drugu. Ima kontakata, radimo mi s njima i oni s nama, ali je to prilično spor proces, jer sporo ide zacjeljivanje rana. Kad igraju 'Velež' i 'Zrinjski', tu se najbolje vidi nacionalna podjela grada. Nema fizičke granice, ali i oni i mi znamo gdje je granica. Posao se radi, ali nema druženja kao nekad. Ali, moraće jednog dana da padne i ta granica. Berlin se ujedinio, a da neće Mostar. Ali kad? Treba vremena. Ja ne znam, niko to ne zna, koliko vremena treba, pa da padnu te barijere u ljudskim glavama“, kaže Esmir.
    Narod polako dolazi pameti!?
    Ajša Behram, zaposlena u jednoj mostarskoj ćevabdžinici, ima prilično radikalan prijedlog: „Mostar će se ujediniti kad ne bude ovih političara lopova, što smo ih izabrali. Narod polako dolazi pameti. Ja mislim da ćemo mi njih sada baciti na koljena. Skinućemo ove političare i birati ljude da rade za nas. Za sve narode,“ kaže Ajša, a ja mislim: „Daj, Bože!“ „A gradonačelnik nam ne treba. Evo, grad živi, iako ga nema.“ Njen mladi kolega Anel Terzić dodaje da se preko granične crte više druže stariji, nego mladi Mostarci. „Na Španskom trgu, po parkovima, vidim da stariji uspostavljaju kontakte i normalno se druže, ali kad igraju 'Velež' i 'Zrinjski', ovdje gori kuća, a navijači su uglavnom, mladi ljudi. Kad vidimo da policija stiže i iz Sarajeva, specijalci posebno... to je da se prepadneš!“ kaže Anel.
    Na Starom mostu Semir Kazazić sprema se za skok u Neretvu. Skače već 23 godine. U posljednje vrijeme, izvodi egzibicione skokove za one koji plate: jedan skok 25-30 eura. Skupljen je novac od turista i on se penje na ivicu mosta. „Da nije malo prerano, da nije rizično, jer je rijeka izrazito hladna?“ pitam ga. „Nije. Mi smo sezonu skokova otvorili prvog januara. Sve je u životu rizik. Kad izađeš napolje, može ti cigla pasti na glavu, može te auto udariti“, kaže Semir. Pitam ga na koji način će skočiti. „Neću lastu, na noge ću.“
    A na „drugoj strani“....
    Vrijeme je za prelazak na 'drugu stranu'. Na Bulevaru koji dijeli grad, zgrade su većim dijelom obnovljene. Samo još nekoliko sablasnih ruševina svjedoči o prohujalom ratnom vremenu. Idem do čuvenog mostarskog Rondoa i tu ću presretati moje sljedeće sagovornike ili sugovornike. Evo prvog. Zove se Marko Raić. „Pa evo. Ne zna se točno kad će se ujediniti grad, jer niko ništa ne radi na tome. Mislim, nisu neke razlike u ljudima. Sve je isto, samo eto, to je neka politička igra, kao što je i sam rat bio. Podjelu diktira neka druga, veća sila. Do naroda nije, sigurno. Do politike je. Kad taj neko ko odlučuje o tome, donese političku odluku, onda će se grad ujediniti“, kaže ovaj Mostarac.
    Vidim jednog čovjeka koji mi baš djeluje onako 'politički'. Hoda polako i razgovara sa prijateljem, pretpostavljam, a obojica nose fascikle u rukama. „Dolaze sa nekog sastanka, vjerovatno“, mislim onako, proizvoljno. Zaustavljam ih. Samo će jedan da govori, Željko Aksić, zastupnik u mostarskoj, županijskoj Skupštini. „Grad će se ujediniti kad se promijeni izborni statut koji nas dijeli na šest općina, odnosno, šest područja. Dakle, kad Mostar dobije jedinstveni statut kakv imaju svi ostali gradovi u BiH, onda će postati jedinstveni grad. Ta podjela je još u glavama ljudi, ali i javno mnijenje je takvo, jer se piše i forsira ono što je loše. Dobro je to što su ljudi nasmijani, imamo mnogo turista, a u gradu je i preko petnaest tisuća studenata“, kaže Aksić. A gradonačelnik? „Vrlo brzo ćemo dobiti gradonačelnika. Čekao se završetak kongresa SDA, a pošto je to gotovo, uskoro će se tim izborom baviti HDZ i SDA. To će oni brzo riješiti“, kaže ovaj Mostarac, inače član HSP-a.
    Anka Zadro jako žuri, ali želi da da svoj mali doprinos ujedinjenju Mostara: „Što se nas Hrvata tiče, što prije, to bolje. Želim da ljudi nađu jedan kompromis, da polako zaboravljaju ono što je bilo i da nastave suživot. Zapravo, želim da budemo svi jedno – Mostarci.“ Kratko i jasno.
    ...podijeljeno mišljenje o (ne)jedinstvenosti grada
    Angela Brajković, prevoditeljica u penziji, moli me da se sklonimo sa sunca u sjenu stabala jedne od aleja koje vode prema Rondou. Jeste upeklo. Jedan gradski displej pokazuje 34 stepena Celzijusa. „Te podjele na istočni i zapadni Mostar, meni ne znače nejedinstvo. Slobodno hodam po cijelom gradu, družim se sa ljudima sa kojima sam se i prije družila. I prije rata kada je igrao 'Velež', recimo sa 'Hajdukom', završavalo je bitkom. To su više navijačke strasti kojih imate svuda u svijetu, pa i u Evropi. Pretpostavljam da je to fudbalsko nasilje isforsirano od nekog političkog podzemlja, od nekih ružnih i zločestih ljudi“, kaže Angela i dodaje da bi sve možda, bilo malo drugačije, da se više priča o dobru. „Mislim da bi se tako situacija još brže normalizirala.“ Ovu Mostarku ne zabrinjava što grad nema gradonačelnika. „Ugroženi su oni koji se financiraju iz proračuna. Neka oni oslobode novac da ljudi mogu dobiti plaće, a mi možemo i bez gradonačelnika“, kaže Angela.
    Taman kad sam pomislila kako je sve jednostavno i jasno, nailazi Mostarac koji ne želi da se predstavi. Kaže, već je imao problema zbog svojih izjava u medijima, a to škodi njegovom poslu pravnika. „Recite, samo Hrvat i diplomirani pravnik“, daje mi upute. „Dobro, evo, smatrajte da je to završeno. A šta je to tako strašno što ste govorili do sada?“ pitam. „Teško će se ujediniti grad, a gradonačelnik će se izabrati voljom stranaka. Pođite na Stari most pa ćete čuti šta ti ljudi govore. Na ovoj našoj strani se mnogo manje govori protiv ujedinjenja Mostara, nego na njihovoj. Poslušajte večeras „Fokus“ na mostarskoj televiziji, politički magazin koji uređuje Alija Behram. Sredstva informiranja bi trebala pomagati i doprinositi boljoj atmosferi u gradu, a ne, tobože u interesu nekog jedinstva, potezati neke sumnjive argumente iz prošlosti ili sadašnjosti, koji ne stoje“, kaže ovaj Mostarac.
    Na njegovu priču, nekako logično, nadovezuje se ova, jednog Bošnjaka iz Tomislavgrada, koji stoji pred Domom zdravlja u zapadnom Mostaru. Ni on ne smije da se predstavi. „Nemojte, molim vas. Došao sam da bih jednu osobu iz porodice koja ovdje živi, odveo doktoru. Evo, cijeli dan čekamo da dođemo na red u bolnici. Ne smijem da kažem ime. Možda se to ovom pacijentu, kasnije obije o glavu. Nema govora o ujedinjenju grada. Nikad ovo neće biti jedinstven grad kao što je bio.“
    Sve je isto, ništa isto nije
    Na putu do željezničke stanice, ponovo prolazim poznatim ulicama, osjećajući onaj specifični miris grada po kojem ga pamtim. Tu su i nasmiješeni ljudi, kako reče jedan od mojih sagovornika, i ptice, i turisti, i pune bašte, mostarski dućani... Sve je isto, ništa isto nije.
    U brzom vozu mi dvojica dječaka, sedamnaestogodišnjaka, pokazuju torbu punu ribe, koje su 'nafatali' u Neretvi blizu Čapljine. U torbi ima više od deset kilograma kljenaka. Prodaće je nekim restoranima po 6 KM za kilogram. Tako zarađuju za džeparac. Žive u Čelebićima, a idu u srednju školu u Konjicu. „Malo smrdi ovdje na ribu, ali sad ćemo mi izaći“, kaže mi Abid Balić i valjda, da se iskupi, pokazuje mi jednu ribu. Od umora, njegov prijatelj Admir Kukić, kunja u polumraku kupea.

  3. #3
    halal biker Ragib Cena's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Location
    Najljepši grad na svijetu- Goražde
    Posts
    5,044

    Re: Brzim preko Bosne,vlakom preko Hercegovine

    Jablanica, uspavana ljepotica

    Evo me u Jablanici, na 25. maj, datum važan i vrlo ceremonijalan u zajedničkom sjećanju naroda i narodnosti bivše, zajedničke države. Proslavljao se nekada Titov rođendan.
    Nekoliko dana ranije, ispraćala bi se i štafeta iz Jablanice. Na pozornici ispred Muzeja Bitke za ranjenike, održavana su svečarska podsjećanja na svijetle revolucionarne događaje, bitke ratne i mirnodopske. Ovoga jutra tiho je u Jablanici. Izašla sam iz voza sa još jednim putnikom, koji je – željezničar. Nema stanice tamo gdje stoji voz, samo razrušena, avetinjska kućica. E, to još nisam vidjela na pruzi kojom ide brzi preko Bosne i Hercegovine. Pitam željezničara Hazima Ćosića, zašto se stajališna kućica ne popravi. Zbilja, nimalo lijep prizor kao „dobrodošlica“ u grad. „Nemam ništa dobro da vam kažem. Jablanica je svaki dan sve veće selo. Kažu da ima 12.000 stanovnika, a ja sumnjam da ih ima toliko. To je podatak iz predratnog vremena kada su ovdje živjeli i Srbi i Hrvati, kojih sada nema. Jedan mali broj i jednih i drugih je ostao, ali na prste ruke se mogu prebrojati“, kaže Hazim.
    Nikada više vjerskih objekata i manje morala
    Dok silazimo niz strmu stazu prema gradu u dolini Neretve, upoznajemo Huseina Gusića, Jablaničanina koji živi u Njemačkoj već četrdeset godina. Sve troje odlazimo na kafu u obližnji kafić. Husein je rodom iz obližnjeg sela Čehari, kupio je stan u čaršiji, kako tepa Jablanici, ali dug život u Njemačkoj ostavio je traga i sve se manje raduje povratku. Ima 56 godina i vrijeme je da razmišlja o mirnim penzionerskim danima, kaže. „Nisam zadovoljan kako se Jablanica razvija, ako se uopšte razvija. Ponekad poželim da je napustim i da odem živjeti u Češku gdje sam proveo moju mladost i gdje sam se oženio. Grad je totalno nesređen, ulice se krpe, umjesto da ih jednom ljudski asfaltiraju. Bio sam prije nekoliko dana u Konjicu i vidio kako oni uređuju svoj grad. Ovdje kod nas, kad naiđete na šaht, nema šanse da autom pređete preko njega jer je izdignut najmanje deset centimetara iznad kolovoza. Morate ga obići bez obzira na to da li vam dolazi neko iz suprotnog pravca“, kaže rezignirano Husein Gusić. „Eto pitanja za vlast koja upravlja gradom“, kažem. „Šalite se, kakva vlast?“ uzvraća moj sagovornik. „Jedino što vrijedi je ta naša zlatna omladina. Lijepo se ponašaju i nema nikakvih ekscesa među njima. Grad je miran, ali ne znamo šta budućnost nosi... A, ne nosi ništa dobro. Jablanica, taj politički vrh koji vodi grad, ništa ne ulaže. Da naprave bar neku tvornicu za tu omladinu“, kaže Husein. Kasnije ću vidjeti da se ipak, gradi u Jablanici. Velika džamija u centru grada. Praksa poznata u cijeloj BiH. Nikad više nije bilo crkava i džamija, a moral nikada nije bio na nižoj razini.
    Neka vrsta feudalizma
    „Mi smo, izgleda, pogrešno shvatili taj kapitalizam“, uključuje se u razgovor i Hazim Ćosić. „Ovo što mi sada imamo, više je kao neki feudalizam. Pa, i u komunizmu i u kapitalizmu znalo se ko kosi, a ko vodu nosi. Moj bivši šef je uvijek govorio 'manite se ljudi politike, jer kad se seljak počne baviti politikom, nit' imaš više seljaka, nit' političara'. Seljaci su nam došli na vlast, nisu oni za grad“, kaže tužno Hazim. Popili smo kafu, ali ja, nekako, očekujem bar neku lijepu , ako ne priču, a ono rečenicu o Jablanici. „Uvijek, svakog juna, organizuje se malonogometni turnir, ali evo, kraj je maja, a ja još nisam nigdje vidio najavu tog događaja. Imamo i veslački maraton na Jablaničkom jezeru u drvenim čamcima, sa drvenim veslima, koji se održava u avgustu. Eto, to su te svijetle tačke u Jablanici. Znate šta je naš problem? Svako hoće da glumi neku gospodu i zato je tako mnogo neobrađene zemlje. Stočni fond je uništen. Ja sam sebi kupio kozu. Tako bar znam kakvo mlijeko pijem“, kaže Hazim.
    Nezaboravno vrijeme
    Sjedimo na terasi kafane sa koje puca pogled na Muzej Bitke za ranjenike. U devet sati vrata se otvaraju, a to znači da je na posao došao direktor i kustos Muzeja Ćamil Cero, na toj dužnosti, od njegove izgradnje 1978. godine. Od tada do 1991. godine, Muzej Bitke za ranjenike u Jablanici, posjetilo je tri miliona ljudi sa prostora bivše Jugoslavije i iz evropskih zemalja. Danas je opet 25. maj, u Muzeju je samo zaposleno osoblje i nema posjetilaca. „Tiho je jer je ponedjeljak, a ponedjeljkom muzeji, obično, ne rade. Mnogo je đačkih ekskurzija subotom i nedjeljom, po tri-četiri stotine učenika iz BiH i cijelog regiona. Od posjetilaca iz bivših jugoslovenskih republika, najviše ih je iz Slovenije. Mi smo na Magistralnom putu M17 i svi koji idu prema Mostaru ili Međugorju, svraćaju u Muzej“, kaže direktor Cero. Pitam ga kakve reminiscencije kod njega izaziva datum 25.maj. Pruža podlakticu prema meni. „Vidite kako sam se naježio. To je bilo jedno nezaboravno vrijeme. Tito je lično, otvorio muzej 1978. godine, 12. novembra, pred sto hiljada građana pristiglih iz cijele zemlje. Na platou ispred muzejskog kompleksa, na pozornici je izveden bogat kulturno-umjetnički program. Slavilo se cijeli dan. Možete zamisliti šta je to značilo za Jablanicu.“
    „Ranjenike ne smijemo ostaviti“
    Posljednji rat u BiH nije poštedio ni Muzej. Dio muzejske zbirke je uništen, krov prokišnjava, jedan dio srušenog mosta na Neretvi nedostaje, a uz sve to, još uvijek nije riješen način finansiranja ove institucije. „Nema najvažnijeg eksponata zbog kojeg se dolazi, a to je onaj dio drvenog mosta preko kojeg su ranjenici i vojska prešli, nakon što je srušen željezni most. Njega je odnijela Neretva, a za to su odgovorne hidroelektrane na rijeci. Radimo na tome da se vrati taj drveni most. Takođe, trebalo bi da ponovo budu postavljeni neki eksponati čiji su originali u Istorijskom muzeju BiH u Sarajevu. Bitka za ranjenike ušla je u sve udžbenike svijeta i mi ovaj most smatramo našim brendom. Znate da je 1968. godine, Veljko Bulajić snimio i film 'Bitka na Neretvi'. Uđite i slikajte. Sama zgrada Muzeja ima površinu 3.300 kvadratnih metara“, poziva me direktor. Uprkos stradanju, Muzej još uvijek ima bogatu zbirku: haubice, puške, šljemove njemačkih vojnika, ratne proglase i naredbe, partizanske uniforme i fotografije. Na jednoj uvećanoj fotografiji, Tito svojoj velikoj ljubavi Davorjanki Paunović diktira naređenjeVrhovnog štaba, sa čuvenom rečenicom koja se nalazila u svim našim udžbenicima: „Ranjenike ne smijemo ostaviti“.
    Jedino značenje koje je ostalo....
    Uskom asfaltiranom stazom silazim do rijeke, da iz blizine vidim most. Iza jedne, u travu zarasle okuke, zamalo da naletim na mladi ljubavni par. Admir Jakupović i Mejrema Hasanbegović su maturanti i kažu mi da je mjesto na kojem sjede, tek nekoliko metara od zelene rijeke, najljepše mjesto u Jablanici. Mejrema je iz Prozora i svaki dan putovala je na nastavu u srednjoj školi u Jablanici. „Mogla sam i u Prozoru ići u školu, ali htjela sam da učim po bosanskom školskom programu. Sada se spremam na Ekonomski fakultet u Sarajevu“, kaže ona, a Admir dodaje da mladi iz Jablanice, najčešće studiraju u Mostaru ili Sarajevu. „U Jablanici ima osnovna škola, opća gimnazija i srednjoškolski centar za turistička i trgovačka zanimanja. Što se tiče nekog zabavnog života, prilično je skromno. Ima kino, koje je nedavno počelo sa radom i omladinski centar, a vrhunac kulturnog života u gradu je 'Jablaničko ljeto'. Onda, tu su i kafići i to je to.“ Dok tako ćaskamo uz šum Neretve, čujem dječiju graju iz pravca Muzeja. Učenici osnovne škole „Izet Šabić“ iz Hotonja u sarajevskom Kantonu, došli su u posjetu. Pitam ih šta znaju o mostu na Neretvi. Odgovaraju svi uglas. „Znam da je most pao“, jedan je od odgovora. „Bila je bitka za Neretvu.“ „Jesi li siguran da je za Neretvu?“ pitam dječaka koji se gura u prve redove za slikanje. „Ima veze sa Josipom Brozom Titom.“ „Rođendan Titov.“ „Da li to vama nešto znači?“ pitam dalje. „Pa, znači da idemo na ekskurziju!“ uzvikuju radosno. Haj'mo se slikati, pa na popravni iz istorije.
    Ko je rekao da više nema Srba u Jablanici? Evo Pera Kneževića, Srbina, čisti jablaničke ulice na skoro 33 stepena Celzijusa. „Sada Romi i ja, jedan od posljednjih Srba u Jablanici, čistimo ulice. Prije rata, bio sam vozač u 'Hidrogradnji' u Jablanici, 33 pune godine, a onda sam 1993. godine dobio otkaz“, kaže Pero. „Jeste li pokušavali da se vratite na svoj stari posao u Hidrogradnji?“ „Jesam, pisao molbe i dopise, ali oni su mi rekli na kraju: 'Hajd' kući. Ništa!“ „Jeste li se žalili?“ „Jesam, tužio sam ih i dobio otpremninu 1.200 KM! A drugi su dobijali po deset hiljada maraka“, kaže Pero i dodaje da ima platu 450 KM i sada se bori za penziju, radeći u gradskom Komunalnom preduzeću. Ima ženu i dva sina. Jedan od njih povremeno 'konobariše'. Žena ne radi. „Imate li drugih problema na nacionalnoj osnovi?“ pitam dalje. „Nemam sad. Do prije godinu dana ih je bilo“, reče Pero i nastavi da čisti ulicu.
    Na putu do župne kuće i don Ivana Zovka, susrećem dvoje Jablaničana koji su takođe zabrinuti zbog ekonomskog stanja u svom gradu. Šerif Kevrić još uvijek vozi „Yugu“, automobil naše mladosti. „Ići će on još, sve dok se ne raspadne“, kaže Šerif. Zaposlen je u jablaničkom preduzeću „Granit“. „Pa, nije baš sjajno. Primanja su slaba i nisu redovna. Nekada je moja firma bila dobra, ali sada ima nekih poteškoća. Od čega živi ovaj narod? Pojma nemam, vjerujte. Nešto privatno rade, ali sve je to na crno i dan za dan. Što ne pitate načelnika opštine?“ kaže ovaj Jablaničanin. „Hoću. Evo idem iz ovih stopa“, kažem i kod gospođe na info-pultu opštine molim za prijem kod načelnika Salema Dedića. Uzimaju broj mog mobitela. Zvaće me čim načelnik odvoji malo vremena.
    Kome smetaju mrtvi?
    Dok čekam poziv iz opštine, razgovaram sa Halidom Ivković. „Naravno da znam šta nam je nekada značio 25. maj. Rođena sam i rasla u Titovo vrijeme. Živjeli smo u starom dijelu Jablanice, u Podveležju, u blizini Muzeja, gdje su se održavale manifestacije. Za vrijeme obilježavanja jedne godišnjice Bitke za ranjenike, ja sam rodila sina. U Titovo vrijeme moj babo je školovao nas troje u Sarajevu. Bilo je i posla, a pogledajte ovo sad. Firme propale, mladi ne mogu da se zaposle. Katastrofa“, govori Halida šapćući, kao da mi veliku tajnu saopštava. „Pa, neka vam Bog pomogne, dragi Jablaničani“, mislim, dok se približavam župnoj kući, gdje me čeka župnik, don Ivan Zovko. „Naša župa Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, udaljena je od Mostara 44 kilometra, smještena je na rijeci Neretvi, na nadmorskoj visini 200 metara. Imamo dobru klimu miješanu, mediteransku sa umjereno-kontinentalnom. Prije ovog posljednjeg rata bilo je skoro tisuću Hrvata, ali rat je učinio svoje. Dvadeset pet mladih Hrvata je poginulo, isto toliko je bilo ranjeno, a u Muzeju Bitke za ranjenike, bio je u toku rata sabirni logor za Hrvate iz okolnih sela. Znamo da je bilo maltretiranja i silovanja, jer postoje osobe koje to mogu da posvjedoče“, kaže don Ivan i dodaje da je to bio razlog što su se mnogi Hrvati, nakon rata, iselili iz ovog kraja. Neki su otišli u Hrvatsku, a ima ih i u Americi. „Sada nas Hrvata u Jablanici ima stotinjak i nemamo nikakvih problema. Najveći problem nam je što mladi ne mogu naći zaposlenje. Za ovih osam godina, koliko sam župnik ove župe, još nijedan Hrvat nije zaposlen u Jablanici. Imamo oštećenih spomenika na groblju i na to smo posebno osjetljivi. Kome smetaju mrtvi, na bilo kojem groblju? Bar oni neka počivaju u miru“, kaže ovaj svećenik.
    Svaki narod mora suditi svom zločincu
    Sjedimo u novoj, velikoj župnoj kući, čija je gradnja finansirana iz opštinskog budžeta, onog dijela za podršku vjerskim zajednicama. Don Ivan ima dobru saradnju sa predstavnicima ostale dvije konfesije, naročito sa Islamskom zajednicom. Najbliže pravoslavne crkve su u Konjicu i Potocima. Župnik, za kojeg svi, koje sam srela u Jablanici kažu da je izuzetan čovjek, ima jednu normalnu ljudsku želju: Da svi kažemo istinu i do kraja. „Hitler je manipulisao svijetom, jer je govorio da ne treba reći istinu, nego samo pola istine. I svi jednopartijski sistemi su se tako ponašali. Povijesna istina se ne smije sakriti, ma kakva ona bila. Mi svi u BiH i dalje prikrivamo zločine svoga naroda, a pokazujemo prstom na one druge. Svaki narod mora svome zločincu suditi“, rekao je na kraju našeg razgovora don Ivan.
    Stiže mi poziv iz opštine. Sekretarica javlja da načelnik Salem Dedić ne može da me primi na razgovor. Veoma je zauzet, ide na feštu u osnovnu školu koja slavi svoj dan. Pa, dobro, možda je načelnik prebacio brigu na mladi naraštaj. Uostalom, taman kada mu istekne mandat za tri godine, ti mladci će steći pravo glasa. I eto pripremljenog biračkog tijela. Do tada, nadajmo se da će i njihovi roditelji preživjeti.
    Lijepa uspavana ljepotica
    Ipak, ovu sumornu priču o Jablanici, završićemo na najljepši mogući način. Upravo o mladima i sa mladima. Haris Halilhodžić izvršni je direktor omladinskog kluba „Pod istim suncem“. „Prije jedanaest godina, to je bila ideja nas četvoro srednjoškolaca, entuzijasta. Nikakvih sadržaja nije bilo u gradu za mlade, a bio je to i trend koji su donijele međunarodne organizacije. Počeli smo ne znajući šta nas čeka, a danas imamo 400 članova, osnovaca, srednjoškolaca i studenata“, kaže Haris i dodaje da je bazna djelatnost kluba internet-kafe i kino, što donosi dobit, tako da ne moraju staviti 'ključ u bravu', ukoliko presuše donacije. Osim toga, posljednjih godina bave se i omladinskim turizmom. „Već godinama organizujemo omladinske, ljetne kampove na Jablaničkom jezeru, koji imaju zabavni, edukativni i sportski karakter, ali cilj nam je da na tom mjestu izgradimo omladinski hostel. Bio bi to dom za sportove na mirnim vodama“, kaže ovaj poduzetni mladi čovjek. Jedna grupa članova omladinskog kluba „Pod istim suncem“, sprema se na muzički festival „Jelling“ u Danskoj, gdje su pozvani. „Imali smo cilj i ostvarili ga: da mlade sklonimo sa ulice i da im ponudimo neki sadržaj.“ „Znaš Harise, lijepa mi je Jablanica, sva utonula u zelenilo, ali nekako uspavana“, kažem na kraju našeg razgovora. A on me pita: „Pa, jeste li znali da Jablanicu zovu još i 'uspavana ljepotica'?“ „Nisam znala“, kažem. Ali vrijeme joj je da se probudi. Nastavice se...

  4. #4
    Guest

    Re: Brzim preko Bosne,vlakom preko Hercegovine

    Neznam da li da kazem da sam uzivala ovo citajuci ili da me uhvatila tuga i sjeta?U svakom slucaju nisam ostala ravnodusna.

  5. #5
    halal biker Ragib Cena's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Location
    Najljepši grad na svijetu- Goražde
    Posts
    5,044

    Re: Brzim preko Bosne,vlakom preko Hercegovine

    Konjic ima novu, staru ćupriju

    Čitam u novinama putujući prema Konjicu, kako u ovom gradu na Neretvi, ima sve više otkaza u ionako slabašnoj privredi. Na Birou za nezaposlene trenutno je 3618 evidentiranih, što je za 56 % više nego na početku godine.
    Komentarišem to sa mojim saputnicima u kupeu brzog voza, studentom Adisom Omanovićem i ljekarom u penziji Dobrislavom Ćetkovićem. I dok je student Adis prilično suzdržan, ljekar Dobrislav kaže da je on svoj radni vijek završio i da ga takve brige više ne more. Pitam ga gdje je radio. „Cijeli život sam radio po bolnicama, penzionisan sam u Sarajevu, a osam mjeseci bio sam u timu Titovih ljekara na Dedinju“, kaže ovaj vitalni 74-godišnjak. „Stvarno?“ živnusmo malo Adis i ja. „Jesam, ali moram odmah reći da sam bio zadužen za visoke ličnosti u Titovoj pratnji, ne za Tita direktno.“ Ali, bilo je susreta?
    „Kako da ne. Bio sam s njim više puta u lovu u Karađorđevu. Dočekivao sam delegacije na surčinskom aerodromu. Sjećam se Brežnjeva i Hruščova... Uvijek je uz Tita i njegovu pratnju bila i medicinska ekipa. Pitate je li bilo intervencija? Naravno, da je bilo. Naročito na specijalnim vojnim paradama, kada vojnici pod punom opremom, naprimjer, dugo stoje u stavu 'mirno' na suncu, ili dugo marširaju. Bilo je kolabiranja“, kaže Ćetković i nekako sjetno dodaje da je starost sama po sebi teška, iako čovjek u njegovim godinama ima već sve što mu treba za život. Čak i kuću za odmor u Podacama, na jadranskoj obali, u koju je krenuo. Dvije kćerke još studiraju, jer se, kako kaže, kasno oženio.
    Kud ćeš veće bruke od starosti...
    „Eto, Njegoš, koji je umro u 39-oj godini i nije doživio starost, jer 39 godina, to nije starost, opisao je to stanje bolje nego iko do sada. Ni u jednom romanu, u bilo čijoj literaturi, nisam pročitao takav opis, koji ne ostavlja nikakavu dilemu i ja često mislim o tom citatu: 'Kud ćeš više bruke od starosti, noge klonu, oči izdaju, uzbudi se mozak u tikvini, podjetinji čelo namršteno, grdne bore nagrdile lice, mutne oči utekle u glavu, smrt se grdno ispod čela smije, kako žaba ispod svoje kore'.“ Adis i ja daleko smo od tog opisa, ali ipak, dojmilo nas se recitovanje našeg saputnika. „Bar smo u tome svi jednaki. Vrijeme je apsolutno nepotkupljivo. To je možda neka vrsta pravde nakon što sve različito iskusimo u našim životima“, kažem. I ko zna dokle bismo stigli u našoj priči, da se nije odjedanput ukazala dobro poznata konjička, željeznička stanica sa iskrivljenim natpisom. Slova 'n' i 'j', samo što ne otpadnu.
    Spomenik ljudskoj gluposti
    Tražim glavno gradsko raskršće. Preko njega vodi put za more. Sjećam se robne kuće na tom raskršću. U blizini je hotel i most na Neretvi. Znam da se dio Konjica, preko mosta, zove Varda. Idem prema Vardačkoj džamiji, a zapravo idem za mirisom bagrema na lijevoj obali Neretve. Stojim ispred Vardačke džamije kojoj nedostaje krov i dio zida na munari. Slučajni prolaznik mi kaže: „Oštećena je u ratu. S tim oštećenjem su je konzervirali i takva će ostati kao spomenik ljudskoj gluposti.“
    Pored džamije je velika kapija od rezbarenog drveta i pretpostavljam da je to ulaz u poznatu porodičnu firmu sa dugom tradicijom rezbarstva. „Mulićev rekord“ tako se zove firma osnovana daleke 1929. godine. Prvi u tom poslu bio je Ismail Mulić, a danas firmu vodi njegov unuk Sejfudin Vila sa suprugom Aminom, koja me prima u musafirhani (dnevnom boravku), dijelu njihovog muzeja. Dok pijemo sok od breskve, Amina mi priča o tradiciji drvorezbarstva, vještini koju su u konjički kraj donijeli doseljeni zemljoradnici iz Hercegovine.
    „Firma nikada nije prestajala sa radom, čak ni kroz ratove. Tri puta smo se dizali iz pepela i nastavljali sa radom. Moj muž je treća generacija koja nastavlja sa ovom umjetnošću, jer to jeste umjetnost“, kaže Amina i dodaje da njihov muzej ima devet soba namještenih unikatnim rezbarenim namještajem od trešnjevog, javorovog, orahovog i nekih egzotičnih vrsta drveta. Dospjeli su na UNESCO-vu listu deset objekata bh. kulturne baštine. Dok sjedimo okružene seharama, vitrinama, stolovima i peškunima, osjećam strahopoštovanje prema čovjeku koji je u stanju da stvori takvu ljepotu, samo zato da bi ona oplemenila prostor u kojem se nalazi.
    Slava konjičkog rezbarstva
    Osim Mulića, slavu konjičkog rezbarstva svijetom pronosi i porodica Nikšić. „Zašto je dobro imati rezbareni namještaj, koji je prilično skup?“ pitam Aminu. „Zato što je lijep, kvalitetan i što ga mogu koristiti tri do četiri generacije. Vidite, rezbarenje je otisak duše u drvetu. Drvo je živo, ono 'radi' i tako se prema njemu treba ponašati. Svakim unošenjem ornamenata u to drvo, bilo da su geometrijski, cvijetni ili floralni, vi ostavljate pečat o vremenu i osjećaju koji ste nosili u to vrijeme. I nije to tako skupo kao što mislite. Naši kupci su i domaći ljudi i stranci“, kaže Amina i pokazuje mi fotografije koje same pričaju priču. Na njima su papinske stolice čiji se originali čuvaju u Istorijskom muzeju BiH. Kada je sveti otac Ivan Pavle II dolazio u BiH, svuda gdje je sjeo, sjeo je na stolicu koja je napravljena u „Mulićevom rekordu“. Na izlasku iz muzeja, svraćam u radionicu. Jedan od majstora rezbari velike okvire za ogledala. U firmu su upravo stigli fratri iz Livna, koji žele da naruče nešto za svoju crkvu.
    Legendarni most
    Ustvari, glavna konjička priča je ona o mostu. Cijeli grad je u nekoj vrsti groznice, jer nakon četiri godine, turski majstori uspjeli su da rekonstruišu staru ćupriju preko Neretve, koja je srušena posljednjeg dana Drugog svjetskog rata. Meni izgleda kao manja replika višegradske ćuprije. Dug je 80 metara i ima šest lukova. Iako radovi još nisu završeni, nestrpljivi Konjičani već prelaze preko njega, a stigli su i prvi autobusi sa turskim turistima. Za priču o mostu potreban mi je Dženan Kovačić, arhitekta koji se proteklih godina mnogo bavio urbanističkim projektima u Konjicu.
    „Konjic se u pisanim dokumentima prvi put pominje 1382. godine, a postoji i legenda o tome kako je mjesto dobilo ime. Navodno je neka žena u to vrijeme bježala na konju od poplave, velikog povodnja, koji se desio u ovom kraju. Kad je došla na mjesto gdje je konj stao i kopitom počeo da kopa zemlju, odlučila je da tu ostane i sagradi novi dom. Kao i svi srednjevjekovni gradovi i Konjic je nastao prvo kao utvrda, gradina, a dolaskom Turaka, naselje se proširilo i izvan zidina“, kaže Dženan.
    Priča mi kako je u jednom prijašnjem urbanističkom planu insistirao da se rekonstruiše stara kamena ćuprija, ali je prije toga trebalo napraviti i most koji će 'pokupiti' sav saobraćaj. Trebalo je 'samo' 26 godina da se oba mosta završe. „Ja mogu reći da su se moji snovi ostvarili, za dobrobit Konjica i Konjičana. Ostvarila se ključna ideja tog urbanističkog plana koji sam zagovarao“, kaže ovaj poznati konjički arhitekta. Utemeljitelj zadužbine bio je Haseći Alijaga, a most je podignut 1682. godine u vrijeme sultana Mehmeda IV. Sada su ga obnovili turski majstori, turska vlada je finansirala obnovu, a svečano će ga otvoriti premijer Republike Turske, Redžep Tajip Erdoan, najvjerovatnije 16. juna ove godine, na dan opštine Konjic.
    Duga tradicija tavle
    Dok sjedimo u Dženanovoj kancelariji, na polici iznad radnog stola, primjećujem brojne pehare. „A, to su moji pehari koje sam dobio na takmičenjima u tavli. Znate da je Konjic po tome poznat?“ kaže moj sagovornik. „Naravno da znam za konjičke tavlaše, ali nisam znala da ste vi šampion grada, već dva puta zaredom.“ „Mi imamo dugu tradiciju u igranju tavle, te drevne perzijske igre, koja malo podsjeća na 'Čovječe, ne ljuti se'. Bio sam inicijator da se na nivou BiH napravi Savez za tavlu i sada se takmičenja održavaju po cijeloj zemlji. Tavla je u svijetu poznata i kao bekgemon. Mi u Konjicu imamo najveći broj registrovanih tavlaša u BiH i svake godine organizujemo gradski turnir mahala i kvartova“, kaže Dženan.
    Kasnije će mi pokazati osnove tavle, jer, upravo nam je stigao telefonski poziv od Darka Anđelića, koji će mi pokazati muzej u samostanu župe Sv. Ivana Krstitelja. Uz samostan je i crkva čije linije neodoljivo podsjećaju na one sarajevske Katedrale i ja uskoro doznajem da su oba zdanja napravljena prema zamisli velikog arhitekte Josipa Vancaša. Darko Anđelić je ekonomista, zaposlen u konjičkoj Opštini. Cijeli rat je proveo u svom gradu i ljubomorno čuva u sjećanju sve dane i sate koje je u njemu proživio.
    Riznica ne baš često dostupna javnosti
    Ulazimo u muzej, smješten u podrumu samostana. Umjetnička, numizmatička, etno- zbirka... Sve je tu. Među slikarskim djelima, zapažam prije svih, one najveće: Ivana Lackovića Croatu, Hamu Ibrulja, Ljubu Laha, Lazara Drljaču.
    „Učenici su nam pomogli da kompletiramo etno-zbirku. Donosili su od svojih baba i djedova, iz svojih kuća, razne upotrebne predmete, pa tako imamo ovaj bocat za vodu, stap za mlijeko, karabit lampe, burila za vodu, nošnje i stan za tkanje. Originalna nošnja iz ovih krajeva pokazuje da su dimije nosili pripadnici svih konfesija, a da su svi muškarci u tursko doba nosili roze fesove“, kaže Darko. „Zašto roze?“ „Ne znam.“
    Ulazimo u riznicu muzeja koja baš i nije tako često dostupna javnosti. Tu je veoma vrijedna slika iz 1910. godine „Uzašašće Kristovo“, autorice Elle Doctorovich Coletti, urna iz rimskog doba, pozlaćeni kaleži, te ciborium, monstranca i moćnik, koji se koriste u obredne svrhe.
    Lične karte, pa prodaja imovine
    „Zvonko Zebić, Konjičanin koji već 40 godina živi u Njemačkoj, našem je muzeju poklonio vrijednu numizmatičku zbirku u kojoj ima novčića iz rimskog perioda, i onih srednjovjekovnih“, kaže ovaj Konjičanin. Muzej je otvoren svake srijede za posjetioce. Pričamo o hrvatskoj zajednici u Konjicu. „Prije rata, bilo je 16.000 Hrvata, a sada ih ima oko 2.000. Mnogi su došli, izvadili lične karte i vratili imovinu samo da bi je prodali. Prije tri godine je zatvoren Katolički školski centar, jer nije bilo dovoljno djece. Nema ovdje nikakvih međunacionalnih problema ni tenzija. Ima manjih, pojedinačnih incidenata, koji se onda napušu do neslućenih granica“, kaže Darko.
    Dženan i on pokazaće mi kafanu u prizemlju Darkove kuće u kojoj najčešće igraju tavlu, a tamo ću dobiti i početni kurs iz ove drevne igre. Na terasi kafane pričamo o poznatim Konjičanima, a usput, Darko prelistava sedam velikih ljetopisa Opštine u kojima su sačuvani svi isječci iz dnevnih novina. „Evo, pogledajte, mis Kanade 2004. godine bila je naša Konjičanka Tijana Arnautović, koja je u ratu otišla sa roditeljima u Kanadu“, kaže Darko, a Dženan nabraja poznate Konjičanine: „Pavo Anđelić, istoričar koji je otkrio i promovirao kraljevski grad Bobovac, Zuko Džumhur, putopisac, novinar i karikaturista, Vitomir Lukić književnik, Kasim Prohić filozof, Lazar Drljača slikar... a ne treba zaboraviti da su ovdje rođeni i Ante Marković i Luka Rajić. Naše nove zvijezde su rokerica Irina Kapetanović i novinar Dino Kasalo.“ Konjic ima i dobru, prvoligašku ekipu u dizanju tegova. Darkov sin Zoran, juniorski je prvak BiH u dizanju tegova do 69 kg.
    Život nije loš
    Ipak, kad pričamo o Konjicu, govorimo o gradu koji pliva na vodi. Ima Neretvu, Jablaničko i Boračko jezero. Šefika Muhibić stoji na novom, starom mostu i uživa na suncu. U blizini joj je radno mjesto, u kafani na početku mosta. A to je još jedna od kafana u kojoj se, pogađate, igra tavla. Poziva me na kafu i kaže da je dobro da se sklonimo sa sunca. Otkriva mi da je nekada bila članica poznatog ženskog hora „Djevojke sa Neretve“. „Je l' de da niste znali da je i Konjic imao stari most? Dugo su iz vode virili samo ostaci stubova. Mislim da će on mnogo toga dobrog pokrenuti u gradu. Ovdje, pored mosta gradiće se restoran, muzej, a obnoviće se i medresa. Čuli ste za naš rafting koji je hit već godinama. Počinje u Glavatičevu, a završava se na Đajića buku. Onda, imamo i taj fly-fishing, to je valjda, američki način pecanja koji se ovdje već prakticira. Nije loše živjeti u Konjicu. Imamo i nekoliko kulturno-umjetničkih društava, lijepu rijeku, lijepu prirodu oko grada...“
    Na njene posljednje riječi nadovezao se Seid Alikadić, nekadašnji profesor srpsko-hrvatskog jezika. „Brda i planine oko Konjica su nešto fantastično. Svaki dan prolazim tim šumama u kojima raste najzdravija ljudska hrana, a to su gljive. Ima sunčanica, vrganja, đurđevki, gnojištarki i svih vrsta mliječnica. Nažalost, malo ko to bere“, kaže Seid. „Kakvi su Konjičani, kao ljudi?“ pitam ih oboje? „Gostoprimljivi!“ rekoše.
    Vjerska situacija bolja od ekonomske
    Na odlasku iz Konjica, želim samo da provjerim još, kakva je saradnja među vjerskim zajednicama. Najbolji čovjek za to je Mesud Đajić, glavni imam medžlisa Islamske zajednice Konjic. Pravoslavaca u gradu ima oko 600, deset puta manje nego prije posljednjeg rata. Crkva je u funkciji, ali pop tog dana nije bio dostupan. „Za sve vjerske praznike idemo jedni drugima, ali i mimo tih zvaničnih prilika, mi se često nađemo na kafi, a to znači da je to iskreno, prijateljski i od srca. Želimo i više od toga, da se zajedno uključimo u neke projekte, kao što je bio onaj za pomoć Višegradu. Često smo zajedno gosti na Radio-Konjicu, gdje razgovaramo o različitim temama. Što se tiče međunacionalnih odnosa u Konjicu, oni su dobri, a ono što tišti građane je ekonomska situacija. Mi imamo mnogo muslimanskih porodica koje napuštaju udaljenija sela u potrazi za egzistencijom“, kaže imam Đajić i dodaje da su različitosti koje imamo u BiH prednost, a ne manjkavost.
    Primjećujem na stolu mnogo primjeraka knjige „Vehabizam/Selefizam“, autora Hasana Ali Sekkafa. Videći moju zbunjenost, Mesud Đajić brzo kaže: „Mi ovo kupujemo i dijelimo imamima da ih upoznamo sa vehabizmom i upozorimo na opasnost, da na vrijeme nešto spriječe što još nije zaživjelo.“ „Mislite, bolje spriječiti nego liječiti?“ „Baš tako.“
    (Deutsche Welle)

  6. #6
    halal biker Ragib Cena's Avatar
    Join Date
    Sep 2008
    Location
    Najljepši grad na svijetu- Goražde
    Posts
    5,044

    Re: Brzim preko Bosne,vlakom preko Hercegovine

    Cvjetaju trešnje u Bradini

    Za Bradinu će mnogi reći da je ono „i“ u nazivu - Bosna i Hercegovina. Ni tamo, ni ovamo. Ustvari, dilemu je razriješila administracija, jer Bradina je u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu. Sa jedne strane je brdo Vis, završetak Bjelašnice, sa druge Ivan sedlo, a sa treće Prenj, čiji se vrhovi još uvijek bijele pod snijegom. Pitam moga saputnika u kupeu brzog voza, Iva Ćorića, šta zna o Bradini. „Skoro ništa, osim da je rodno mjesto Ante Pavelića“, kaže Ivo.
    Putuje iz Žepča gdje stanuje, u Dubrovnik gdje radi kao zidar. Ide do Metkovića vozom, a onda će autobusom do 'bisera Jadrana'. Pitam ga šta radi u Dubrovniku. „Pravimo luku sa vezovima za kruzere. Da se bar tri mogu privezati, jer sada, kada ih dođe sedam ili osam odjednom, nastane pravi haos u dubrovačkom akvatoriju“, kaže Ivo i dodaje da je počeo ovogodišnji 'stampedo' po gradu. Tada se malobrojni gospari povlače pred najezdom ovih bučnih, modernih nomada i najčešće odlaze na obližnje otoke Elafite, gdje mnogi od njih imaju stare, porodične ljetnjikovce. „Zar već? A kriza?“ pitam.
    „Ta klijentela koja putuje luksuznim brodovima koji su zapravo, pravi mali gradovi na vodi, nemaju pojma šta je to svjetska ekonomska kriza. To njih jednostavno, čini mi se, ne zanima. Mada, ne bih rekao da Dubrovnik ima neke velike koristi od te vrste turista. Pogotovo privatni sektor u turizmu. Oni nagrnu u grad, obiđu zidine, ostave smeće i odu na brod da ručaju. Uglavnom, kupuju suvenire“, kaže Ivo. Putuje vozom kući u Žepče dva puta mjesečno i ne pada mu teško. Gledamo kroz prozor krajolik, sve je izlistalo, procvjetalo, ponegdje vagoni skoro dodiruju behar.
    „Pogledajte vi ovu ljepotu, a naši ljudi odlaze u svijet. Nama bi trebalo da se dolazi i uživa u ovoj netaknutoj prirodi, ali ne daju lopovi. Sve živo pokradoše! Šta mislite, koliko je ovima na vlasti stalo da se naprimjer, ovdje ulaže u turizam?“ pita me Ivo, a ja ne znam odgovor. Možda, ako bi turizam 'proradio', možda bi se i tu moglo ponešto 'zavrnuti' po sistemu „A gdje sam tu ja?“ Zatim pričamo o njegovom rodnom Žepču, ali ta vam je priča već poznata. Spremam se da izađem i kažem Ivu da mu malo zavidim što ide u Dubrovnik. „Nije ni u Bradini loše, vidjećete!“ kaže on i ja ne znam da li me samo tješi, ili stvarno tako misli.
    Tužna ulica čeka povratnike
    U Bradini je tiho kao na groblju. Tišinu remeti samo prilično živ saobraćaj na Magistralnom putu Sarajevo-Ploče. Novi, veliki restorani pored ceste, koji očito računaju na putnike 'u tranzitu', zvrje prazni. Dugo su se Srbi i Bošnjaci prepucavali po medijima oko džamije u Bradini, koju su za svoje potrebe, još u ratu, podigli vojnici Armije BiH, na zemlji Srbina Bogdana Kureša. Džamija je nedavno srušena. Ostala je samo hrpa kamenja.
    U blizini je gradilište na kojem radi cijela ekipa na čelu sa službenicom humanitarne organizacije CRS, koja obnavlja kuću Mirsada Đivera. „Vama je Mirsade, znači, pala kašika u med“, kažem. „Šta kašika, cijeli escajg. Gornji sprat ove velike kuće je moj i CRS će mi to potpuno obnoviti. Sve do sada sam živio u tuđoj kući u Buturović Polju“, kaže Mirsad. „A gdje su Srbi iz Bradine? Koliko mi je poznato, ovdje su prije posljednjeg rata, oni bili većinsko stanovništvo“, kažem. „Oni su sada od Amerike do Australije. Treba iskreno reći, prije 1992. bilo je najviše pravoslavaca, preko 200 domaćinstava, dvije-tri kuće Bošnjaka i isto tako, nekoliko kuća Hrvata. Sada je nacionalni sastav preokrenut. Sada imamo samo dvije kuće Srba, penzionerku Milku Bjeloglav i Mirka Mrkajića koji radi u našoj opštini u Konjicu.“
    Tu, u blizini je logor Čelebići, u kojem su bili zatvoreni Srbi, gdje su iskusili mnogo patnje i bola, pa ipak, možda će se neko od njih vratiti u svoj kraj. Ostale su trešnje, šljive, jabuke i jeribasme koje nema ko da bere. „Evo, obnavlja se sedam srpskih kuća i ja mislim da će se oni vratiti. Što se ne bi vratili? Vidite li vi ovu našu ljepotu?“, kaže Mirsad i pokazuje mi jednu od tih kuća. „Mislite, neće ih prodati kad budu obnovljene?“ „Svako može da radi sa svojom imovinom šta hoće, ali bilo bi dobro da se vrate“, kaže moj sagovornik i žuri na skelu da vidi kako napreduju radovi. Razmišljam ovako: ako se u tih sedam kuća vrati samo po dvoje, to je 14 bivših mještana, a to je za malu Bradinu već nešto. Možda bi primjer ovih povratnika, slijedili i drugi. Gledam te ruševine, nakrivljene zidove, ulegnute krovove, dimnjake na zemlji...
    Tužno izgleda ta jedna, jedina ulica u Bradini. Crkva Vaznesenja gospodnjeg je zaključana. Ispred područne osnovne škole upoznajem njenog upravnika Selima Kašića, profesora matematike i fizike. Pokazaće se kasnije, da boljeg čovjeka, u tom trenutku, u Bradini, nisam mogla sresti. Selim ima pauzu u nastavi, slobodan je nekoliko sati i želi da mi pokaže Bradinu i nekoliko sela koja joj i geografski i administrativno pripadaju.
    Dobrog komšiju treba zaraditi
    „Jedini musliman ovdje među Srbima prije rata, bio je hodža, koji je bio izuzetno cijenjen i poštovan čovjek. Srbi su otišli, a hrvatske porodice Petrovići i Zovke su ostali. Evo, ova gospođa koja ide prema nama je naša jedina Srpkinja ovdje, Milka Bjeloglav“, kaže Selim. „Kako ste, kako živite?“ pitam je. „Živi se onako kako se može. Nigdje u našoj zemlji sada nije dobro, kako bi moglo da bude. Ali, Bože moj, svako vrijeme nosi svoje breme. Radila sam 40 godina ovdje u ambulanti kao medicinska sestra, a vratila sam se u moj stan 2000-te godine. Nisam imala problema oko povratka, ali mi je Armija BiH uzela stan za svoje potrebe u toku rata, srušili su jedan pregradni zid koji nisu ponovo vratili na mjesto. Morala sam sama da finansiram radove od moje penzije“, kaže Milka.
    „Jeste li tražili donaciju?“ „Jesam, bila sam u opštini nekoliko puta, ali ništa... Sama živim, a Selim je super komšija“, kaže Milka. „Šta znači danas u Bradini, imati super komšiju?“ „Ustvari, kao i svugdje, treba zaraditi, pa da imate dobrog komšiju.“ „E, ovo je baš dobro rečeno“, dodaje Selim. „Znate li koliko je ona kilometara prešla u tih 40 godina, pješke po ovim našim brdima, da svakome pomogne? Nije bilo vozila u to vrijeme. Ja samo mogu reći da sam ponosan što imam ovakvu komšinicu“, kaže Selim. Dok ja uključujem foto-aparat, oni staju jedno pored drugog i kažu mi da žele zajedničku fotografiju. Dirljivo je.
    Tajna srušenog mosta
    Sjedamo u Selimov BMW, star 26 godina, koji se još uvijek dobro 'kotrlja' seoskim putevima. „Ja sam njega kupio, nije on mene. Šta me briga što su loši putevi. On meni služi, a ne ja njemu“, kaže mudro upravnik škole. „Imam za vas dva iznenađenja. Idemo sada da vidimo prvo. Prolazimo kroz njegovo selo Šunje, u koje ćemo u povratku svratiti. Vozimo se trasom nekadašnje pruge kojom je 75 godina išao ćiro. Ima i nekoliko tunela. Na kraju jednog od njih, izlazimo na čistinu i tu u Lukaću, zarastao u korov i zelenilo, dočekuje nas most, sav načet rđom.
    Asocirao me na most na rijeci Kvaj, pogotovo kad sam ugledala bunkerske utvrde na oba kraja. Čekam da čujem u čemu je iznenađenje. Zatim Selim nekako svečano kaže: „Ovaj most je 'srušen' za potrebe snimanja filma 'Partizanska eskadrila' Šibe Krvavca. Bio sam na snimanju tog filma, radio sam kao fizički radnik na scenografiji i dobrih para sam zaradio. Avioni su se podigli sa mostarskog aerodroma, odletjeli gore prema Visu, a onda su se obrušili u niskom letu na most, izbacili bombe i 'srušili' ga.“ „Znam, to je ono mjesto kada publika u kinu obavezno plješće“, kažem.
    „Naravno, to samo tako izgleda u filmu, most je malo oštećen u tom filmskom bombardovanju, a oni hrabriji i danas preko njega prelaze“, to reče Selim i potrča preko mosta. Začu se škripa dotrajale konstrukcije. Ne smijem da gledam, ja bih odmah da vidimo iznenađenje broj dva. Silazimo pored mosta, duboko u kanjon bezimenog potoka. I evo ga! Mali, novi mlin je tu. Unutra je vodenični kamen i kada vodopad malo ojača, Selim i njegovi prijatelji melju žito i kukuruz, kao što su nekada mljeli njihovi stari. Pored mlina je bašta u kojoj je posijano pet vrsta kukuruza. Shvatam da Selim, šta god zamisli, to i ostvari. I on sanja svoj bosanski san. Pokazuje mi jedan od većih bunkera pored mosta.
    „Pogledajte, ono je skoro kao manja zgrada. Mogao bi se od njega napraviti restoran, čak i spavaonice na spratu“, kaže Selim i dodaje da nema riječi kojima bi opisao svoju ljubav prema zavičaju. „Bio sam u Bostonu šest mjeseci kod svog prijatelja. Posljednjih dana pred povratak kući, počeo sam da crtam moju porodičnu kuću, ogradu i drveće u avliji, toliko sam ja to bio poželio.“
    Život „na harmoniku“
    Vraćamo se u selo Šunje kroz koje smo već prošli. Samija Hadžajlija i Hatidža Hadžajlić, sjede u sjenovitoj avliji. Nismo još ni sjeli, a mlin za kafu već je u rukama. Za one koji ne znaju, riječ je o čuvenom bh. gostoprimstvu. Dok se okrenete i ručak će biti na stolu i sve što se u tom trenutku nađe u kući. To nisam vidjela nigdje, osim kod nas u BiH. Nenajavljen i nepoznat baneš u nečiju kuću, a oni te dočekaju kao najrođenijeg. I daju ti još i da poneseš. „Sijemo sve što može ovdje da uspijeva, a može mnogo toga: krompir, luk, pasulj, paradajz, papriku, razne vrste salata... Sve je čisto, bez ikakve hemije. Proizvodimo samo za sebe. Prije smo nosili i na pijacu, ali sada se to ne isplati. Niko ti neće dati onoliko koliko to vrijedi“, kaže Samija dok plete zelenu vestu. „Pletem od vune, ali ni prave vune više nema. Ispletem sebi nešto, nešto djeci, ali najviše dajem na peškeš (poklon). Evo, za vas jedne vunene čarape.“ Čarape su baš mrak, retro što bi se reklo. Kao stvorene za zimu i gojzerice.
    Hatidža kaže da ona ne osjeti nikakvu krizu. „Sijem sve što mi padne napamet. Imam sve domaće. Sin mi radi, a dvije kćerke su udate. Živi se nekako mirno, bez srkleta. Ovdje, u Šunjama su uvijek živjeli samo Bošnjaci. Eno tamo, u onoj strani su Zukići, tamo su Hrvati“, kaže Hatidža i pokazuje mi malo selo utonulo u zelenilo, do kojeg vijuga seoski put. Staricu Esmu Gego upoznala sam u kući Selima Kašića gdje smo nakratko svratili. Na popločanom zidu dvorišta, u bijelom kamenu, oslikao je Selim Stari most u Mostaru. Pitam Esmu kako joj se čini situacija u zemlji. „U jednu ruku je loša, a u drugu, pa i nije tako loša. Meni fali samo malo para. Što rekla naša bolničarka Milka, živim na harmoniku.“ „Šta znači živjeti na harmoniku?“ „Razvlačiš penziju onako k'o harmoniku, koliko možeš. Ali, i harmonika ima granicu. Eto, tako ja mojih 300 maraka penzije razvlačim“, kaže ova simpatična starica i svi se smijemo. „Hajde, dosta je priče, pij sad kahvu, ohladi se“, kaže kao žena koja zna da uživa u sitnim, svakodnevnim radostima.
    „Bolje je umrijeti na svome“
    Opet smo na točkovima, odlazimo iz sela Šunje i idemo malo kod Hrvata. Usput, Selim mi kaže da njihovoj mjesnoj zajednici, osim Bradine pripadaju i sela Zukići, Bali, Šunje i Karići.Ukupno, od 800 do 1000 stanovnika. Iz Šunja je poslije posljednjeg rata, otišlo oko pedeset mladih porodica iz čisto ekonomskih razloga, zbog posla i školovanja djece. Ostali muškarci koji žive u selu skoro svi su zaposleni, u Sarajevu ili Konjicu. Na zgradi male poštanske kuće, na samom izlasku iz sela, zanimljiv je grafit: „Ko uči znaće, ko ukrade imaće!“ „Eto, to su napisali oni koji su poučeni iskustvom i situacijom u ovoj državi, gdje svako svašta krade i ni za šta ne odgovara. Ni manje države, ni većih lopova“, kaže Selim i dodaje kako se razočarao u Stranku za BiH i nedavno prešao u SDP. Prolazimo kroz lovište „Koznik“ u kojem ima puno medvjeda, divljih svinja, lisica, vukova, srndaća... Negdje tu, u blizini je i lovačka kuća. „Da ovo područje pripada Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, ovo bi bilo dobro iskorišteno za lovni ili seoski turizam, ali naši ljudi još nisu prepoznali sve blagodeti ovog našeg čudesnog podneblja“, kaže tužno Selim.
    Marinko Petrović je Hrvat. Zaradio je penziju na željeznici. Živi sa ženom na velikom i lijepom imanju u brdima. Osim njih dvoje, tu su još troje starih u dvije susjedne kuće. Jedan sin je u Mostaru, jedan u Australiji, a kćerka u Čapljini. „Govorili nekom čovjeku da ide kod djece u Australiju, a on pitao, mre li se tamo. Oni rekli, pa, mre. E, onda mi je svejedno, šta ću tamo? Pa, bolje je umrijeti na svome“, kaže Marinko i dodaje: „Bilo je u ratu ovdje svašta, ali, ipak, smo se nekako sačuvali zahvaljujući dobrim komšijama Bošnjacima i onim drugima. Nije nas niko tukao, to je najvažnije. Najbolji su ljudi ovdje u Šunjama i Zukićima. Svi me lijepo pozdravljaju, od onog najmanjeg djeteta do najstarijeg.“Vidim na kući bojler i slavinu na njemu. „Kad se vratimo sa njive, prvo se tu malo operemo da ne prljamo kupatilo. To je moj ručni rad“, kaže ponosno Marinko.
    Spuštamo se ponovo do škole. Selim ide na nastavu, a ja idem da napravim još nekoliko fotografija. Na katoličkom groblju, koje je odmah do pravoslavnog, zatičem Stanka Raića. Nekada je živio u Bradini, a sada je u Konjicu. U Bradini još uvijek ima stan. Devastiran. „Četiri-pet puta sam bio u općini Konjic i tražio pomoć da obnovim stan, ali oni su gluhi skroz. Nikad ništa nisam dobio. Vojska Armije BiH je koristila srpske i hrvatske stanove, uništila ih i nisu se udostojili da ih vrate u prvobitno stanje“, kaže ogorčeno Raić. „Vjerujete li da će se Srbi vratiti u tih sedam kuća koje će biti obnovljene?“ pitam. „Ne vjerujem. Oni će te kuće sigurno prodati.“
    Na kraju cjelodnevnog hodanja preko brda i dolina, odlučujem se za jedan od restorana uz Magistralni put. Pitam šta imaju na meniju. „Teleću šniclu i ražnjiće“, kaže konobarica. „Je li meso svježe?“ pitam. „Iz leda je“, kaže nonšalantno, kao da je led prirodna sredina u kojoj rastu 'telići'.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •